Tko pjeva, zlo ne misli

arhitekt Alan Kostrenčić

 

Uspjeh filma “Tko pjeva zlo ne misli” redatelja Kreše Golika, prema raznim anketama najgledanijeg hrvatskog filma, počiva ne samo na izvrsnoj glumi cijele ekipe, od Relje Bašića kao gospona Fulira do Mie Oremović kao tete Mine i simpatičnoj priči iznesenoj kroz viđenje šestogodišnjeg Perice Šafraneka već i na tipičnom spleenu Zagreba uhvaćenom kroz lokacije i scenografiju izvrsnog Željka Senečića. Od izleta u Samobor, kupanja na Savi, šetnji Cvjetnim trgom i Maksimirom. Ne samo što je priča o bračnim problemima i sitnom hohštapleru koji šarmira suprugu prostodušnog gospona Šafraneka univerzalna, već je atmosfera Zagreba uhvaćena na neki bezvremenski način, poput nekakvog sublimata zagrebačkog. Kad bi se danas snimao remake tog filma prebačen iz Zagreba 30-ih godina prošlog stoljeća u današnjicu, na kojem bi se lokacijama odvijala radnja filma, koji bi to momenti uhvatili spleen današnjeg Zagreba?